IGRA PRIJESTOLJA: FENOMEN OSCARA

Najvažnija filmska nagrada na svijetu možda je podložna politici, ali puno manje nego žiriji festivala u Cannesu ili Veneciji

 

U 90-godišnjoj povijesti Oscara dodijeljeno je 3140 pozlaćenih kipića. Dizajniran od strane MGM-ova scenografa Cedrica Gibbonsa (koji je i sam osvojio njih jedanaest), svaki je visok oko 35 centimetara, a teži gotovo četiri kilograma, predstavljajući vrhunac profesionalnog dosega svakoga tko je odlučio koračati putevima na kojima je kinematografija stvarana, rasla, evoluirala. Službena nagrada američke Akademije filmskih znanosti i umjetnosti krasi tako police mnogih domova i muzeja, a rekord koji se nikad neće oboriti drži Walt Disney koji ih je osvojio nevjerojatnih 22 (26, ako računamo i počasne Oscare).

Rekordi su uvijek dio evolucije bilo kakve organizacije, pa tako i Akademije. I ove smo godine, kao i svake prethodne, svjedoci zanimljivim presedanima, poput toga da je po prvi puta jedan superherojski blockbuster (Black Panther) nominiran za najbolji film godine, nešto što do sada nije uspjelo mnogim pretendentima, uključujući i Nolanov Vitez tame (The Dark Knight), koji je, uzgred rečeno, i neusporedivo bolje djelo nego što je površni Cooglerov film s prvim crnim superjunakom. Kako se to ustvari dogodilo?

Da bismo razumjeli onaj završni javni čin Akademijina djelovanja, objavu nominacija i dodjelu Oscara, valja zaviriti mnogo dublje u taj golemi, složen mehanizam, i to u znatno starije stranice kinematografskog kalendara.

Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća stvari su bile kao i do tada, bez značajnih iznenađenja, bez šokantnih obrata, ali uz gigantska imena i naslove. Dodjele nagrada bile su u znaku tradicionalnih klasika poput Lawrencea od Arabije, Doktora Živaga, Ubiti pticu rugalicu, Moje pjesme moji snovi i Tko se boji Virginije Woolf. Oscare su tih godina dobivali Gregory Peck, Sidney Poitier, Julie Andrews, Elizabeth Taylor i Katharine Hepburn; jedna čvrsta linija sigurnih izbora. 1969. se, međutim, dogodilo nešto vrlo značajno i neobično. Kad je tijekom dodjele Oscara Ingrid Bergman došla na pozornicu ne bi li proglasila pobjednicu kategorije najbolje glavne ženske uloge, svi su ostali u šoku kad je – i sama u nevjerici – obznanila da je riječ o izjednačenju te pročitala dva imena: Katharine Hepburn za ulogu u The Lion in Winter i Barbra Streisand za Funny Girl.

Netko bi pomislio da su izjednačenja kod dodjele nagrada normalna stvar. No zašto je to i neobično i značajno? I zašto tada pogotovo? Pa krenimo po redu.

Profimedia

Profimedia

Barbra Streisand s Oscarom za

Prije svega, film Funny Girl Williama Wylera nije tip filma na koji bi Akademija u dotadašnjem sastavu obraćala puno pažnje, unatoč redateljevu nenadmašnom pedigreu. Lepršavi ljubavni mjuzikl bio je u kinima iznimno popularan, kritika mu je bila naklonjena, ali tematika i veliki stilski odmak od dotadašnjih zlatnoholivudskih klasika bilo je nešto s čime se puno više poistovjetila mlađa generacija publike, nego ostarjeli glasači Akademije. No, dvije godine ranije, 1967., u hijerarhiji te organizacije došlo je do promjene vlasti, pa je tako predsjednik (koji se bira svakih nekoliko godina, ovisno o okolnostima) Akademije postao glumac Gregory Peck.

On je – imajući na umu da članovi Akademije uglavnom čine staru generaciju glumaca, filmaša i ostalih umjetnika koji često ni ne gledaju filmove za koje glasuju nego biraju po atraktivnosti imena – svoj mandat posvetio temeljitoj obnovi strukture glasačkog tijela, pa je 1968. godine poslao pisma više od trima stotinama članova obavještavajući ih kako im je članstvo prenamijenjeno u pridruženo, bez prava na glasovanje. Istovremeno je pozvao stotine novih ljudi iz svih filmskih branši, uglavnom mlađe generacije, aktivnih u svom području, naglašavajući kako se tako održava istinski duh djelovanja Akademije. Jedna od tih pridošlica bila je i tada 26-godišnja Barbra Streisand, glumačka debitantica, zvijezda filma Funny Girl, nominiranog za osam Oscara. Ona se u svojoj kategoriji najbolje glumice natjecala s mnogo jačim imenima; Joanne Woodward, Patricia Neal i osobito Katharine Hepburn bile su izglednije za osvajanje kipića.

Pa ipak, upravo je taj novi val mlade energije koji je glasovao za Funny Girl i, konačno, jedan jedini glas od njih 3030, onaj Barbre Streisand za samu sebe, odlučio da Katharine Hepburn podijeli pobjedu s mladom zvijezdom Wylerova mjuzikla. Znakovito je i da je Hepburn maestralnom ulogom u The Lion in Winter osvojila trećeg Oscara, što je u glumačkom svijetu tada bio presedan (1982. osvaja i rekordnog četvrtog za ulogu u Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru), nešto što je za dlaku izmaklo Bette Davis koja je, s prethodno dva osvojena Oscara, ulogom u izvrsnom What Ever Happened to Baby Jane (1963.) priželjkivala i treći kipić, no tada ju je pobijedila Anne Bancroft s filmom The Miracle Worker. Usto, Katharine Hepburn je drugog Oscara osvojila samo godinu dana ranije, 1968. (sjajan film Pogodi tko dolazi na večeru sa Sidneyjem Poitierom i Spencerom Tracyjem).

Tih se godina osjetila i živost Akademije, spremnost da glasovanjem reflektiraju vanjske, javne situacije, nešto što bi se u nekim krugovima pomalo nepravedno nazvalo politikom. Tako, primjerice, valja reći kako je onim dvama Hepburničinim Oscarima u dvije godine, osim, jasno, vrhunskih uloga i filmova, kumovala i smrt njezina dugogodišnjeg partnera Spencera Tracyja koji je preminuo odmah poslije snimanja Pogodi tko dolazi na večeru (za koji je bio posthumno nominiran za Oscara).

Profimedia

Profimedia

Tracy je desetljećima bio jedan od najomiljenijih glumaca Hollywooda te su članovi Akademije bili i emotivno vezani uz Hepburničinu ulogu u tom filmu, samim time i tijekom glasovanja za najbolju glumicu. Isto se dogodilo i sljedeće godine kad su industrija i javnost očekivali da će se Hepburn povući iz filmskog svijeta, no ona je unatoč osobnom gubitku i boli, na poziv Petera O’Toolea prihvatila ulogu u The Lion in Winter i – zajedno s Barbrom Streisand – ponovno osvojila Oscara.

Još značajnije, u desetljeću kad je segregacija u SAD-u bila na vrhuncu, kulminirajući atentatom na Martina Luthera Kinga u travnju 1968., Akademija je pokazala osjetljivost nominirajući (zasluženo) tada kontroverzne filmove U vrućini noći (In the Heat of the Night) Normana Jewisona i spomenuti Pogodi tko dolazi na večeru (Guess Who’s Coming to Dinner) Stanleyja Kramera, prvi o detektivu koji istražuje slučaj umorstva i nepravedno optuženog crnca, a potonji o međurasnoj vezi i utjecaju iste na obiteljske odnose.

Zanimljivo, u oba filma glumio je Sidney Poitier koji je nekoliko godina ranije, 1964. osvojio Oscara za glavnu mušku ulogu (Ljiljani u polju/Lilies of the Field) i time postao prvi Afroamerikanac kojemu je to uspjelo, što se nije ponovilo čak četiri desetljeća, sve do 2002. godine, kad je Oscara za glavnog glumca osvojio Denzel Washington (Dan obuke/Training Day), a vrlo neobičnim spletom okolnosti Poitier tada primio i počasnog Oscara za životno djelo, dok je ujedno Halle Berry postala prva Afroamerikanka koja je pobijedila u kategoriji najbolje glavne glumice (Monster’s Ball).

Raznovrsnost i eklektičnost Akademijina sastava koje je pokrenuo Gregory Peck ponovno je došla na stol i u žarište medija gotovo pola stoljeća kasnije. Tijekom oskarovske sezone 2015. godine sve je djelovalo normalno. U igri su bili neki sjajni filmovi, neki manje sjajni, neki posve blijedi, na što smo i navikli. Među nominiranima su bili Birdman, Boyhood, Whiplash, The Grand Budapest Hotel i American Sniper. Ništa neobično, ništa sporno, ništa odviše neočekivano, sve do javnog priopćenja kojeg je nekoliko dana poslije objave nominacija odaslala predsjednica Akademije Cheryl Boone Isaacs. Ona je, kako je napisala, bila frustrirana i slomljena srca zbog manjka rasne raznovrsnosti među nominiranim umjetnicima te kako je vrijeme za dramatične promjene koje će uključivati pozivanje brojnih novih članova u Akademiju ne bi li se izbalansirala raznolikost, bez obzira na spol, rasu ili spolnu orijentaciju.

Profimedia

Profimedia

Predsjednica Akademije Cheryl Boone Isaacs

Priopćenje Cheryl Boone Isaacs bilo je hodanje na vrlo tankom ledu. Istovremeno čestitati svima nominiranima, a izraziti snažnu frustraciju zbog nenominiranja crnih glumaca može se itekako protumačiti i kao izraz nepoštovanja prema onima koji su nominirani. Znači li to da se prije svega gleda boja kože, a tek onda kvaliteta odigrane uloge? Svatko normalan će reći, jasno da ne. Ipak, nezgodno je jedino što je te godine samo jedan film s crnim glumcima bio dovoljno dobar da uđe u oskarovske vode (Selma redateljice Ave DuVernay), no on je ionako bio nominiran za najbolji film (producentica Oprah Winfrey tada je postala prva žena Afroamerikanka nominirana u toj kategoriji) i pjesmu, za što je i osvojio Oscara.

Boone Isaacs je, međutim, očigledno smetalo što Selma nije zaradila više nominacija, osobito za glavnu mušku ulogu (izvrsni David Oyelowo), a i što su ostali crni glumci u drugim filmovima poput Willa Smitha bili (opravdano) zanemareni tijekom glasovanja. Zamaskirano, a opet javno izreći kako je nepravedno da jedan David Oyelowo nije u konkurenciji za Oscara znači da netko od petorice nominiranih glumaca ne trebao biti na listi, a to je iznimno osjetljivo i neprikladno, osobito s pozicije čelnika Akademije.

Svake godine gledamo brojne uloge koje zaslužuju imati nominaciju, i to mnogo više od pet koliko ih je dozvoljeno u svakoj kategoriji. Pa ipak, svake godine otpadne i velik dio favorita, bilo osobnih, kritičarskih ili javnih, i to iz razloga jer su jasna pravila o broju mogućih nominacija po kategoriji. Njezino priopćenje izazvalo je podijeljena mišljenja industrije i javnosti: dok su je neki hvalili, govoreći kako je upravo to bilo potrebno Akademiji, drugi su je kritizirali, govoreći da stavlja boju kože ispred vrednovanja umjetničkog dosega.

Kako, ustvari, funkcionira glasovanje? Da bi se bilo koji film kvalificirao za utrku do Oscara, mora se najmanje tjedan dana prikazivati u kinima na području Los Angelesa. Godišnje bude tristotinjak takvih naslova i svi oni pretendiraju da ih članovi Akademije pogledaju i označe na glasačkim aplikacijama. Akademija je podijeljena u šesnaest branši, svaka predstavljajući zasebne kategorije, pa tako postoji glumačka, redateljska, dizajnerska, glazbena, PR-ovska itd. Svaki je član Akademije pripadnik barem jedne od njih, ovisno o području u kojem je najaktivniji. Tako je, primjerice, Meryl Streep dio samo glumačke, no George Clooney član je i glumačke, redateljske, scenarističke i producentske branše.

Tijekom glasovanja za nominacije, svaki član bira isključivo naslove i imena iz vlastite branše, dok svi imaju pravo glasovati za nominacije za najbolji film. Meryl Streep će tako u toj fazi glasovanja moći birati favorite za kategorije najboljih glavnih i sporednih uloga te najboljeg filma. Oni iz PR-ovske branše, s druge strane, mogu u prednominacijskoj fazi glasovati jedino za kategoriju najboljeg filma. Nakon što se glasovi svih osam tisuća članova vrednuju, objavljuju se nominacije, po pet u svakoj kategoriji, osim za najbolju masku gdje se nominiraju tri naslova te za najbolji film gdje, ovisno o ishodu preferencijskog sustava glasovanja, može biti između pet i deset nominacija. Po objavi svih nominacija započinje konačna faza glasovanja, tako da svaki član svih branši ima pravo glasovati u svim kategorijama, birajući po jednog favorita iz svake, dok za najbolji film opet glasuju po principu preferencijskog sustava, dakle, svakom nominiranom filmu dodjeljuju redni broj, ovisno o osobnom ukusu, odnosno, izboru.

Nakon što je Cheryl Boone Isaacs pokrenula dramatičnu reorganizaciju Akademije, uključivši preko tisuću novih članova u dvije godine – uglavnom rasnih manjina, s, valja kazati, mnogim upitnim i neopravdanim imenima – promjena se mogla osjetiti. 2017. godine u glumačkim je kategorijama bilo sedmero nominiranih tamnoputih ljudi, a postavljeni su i novi presedani, kao, primjerice, prvi nominirani Afroamerikanci u kategorijama najbolje kamere (Bradford Young, Arrival) i montaže (Joi McMillon, Moonlight). Teško je govoriti je li upravo ta plejada novih članova, pripadnika rasnih manjina, utjecala na spomenute presedane i nominiranje nešto više tamnoputih glumaca nego obično, no zasigurno jest na jednu stvar, a to je izbor najboljeg filma.

Ta je godina bila u znaku La La Landa. Iako ni po čemu remek-djelo, moderni mjuzikl Damiena Chazellea osvojio je i kritiku i publiku te je s nevjerojatnih četrnaest nominacija za Oscara bio glavni favorit u gotovo svim kategorijama, osobito onoj za film godine. Međutim, u spektakularnom obratu to je priznanje pripalo filmu Moonlight Barryja Jenkinsa, odličnoj niskobudžetnoj drami o mladom crnom homoseksualcu kojeg pratimo kroz tri različita vremenska razdoblja.

Pored toga, film je još osvojio Oscara i za najbolji scenarij te sporednog glumca (Mahershala Ali). Upravo se u trijumfu Moonlighta može vidjeti utjecaj koji se postigao sustavnom reorganizacijom Akademije. Da se, teoretski, dodjela održala dvije godine ranije, pobjedu bi zasigurno odnio La La Land. Ovako su se članovi, osobito golem novi udio pripadnika manjina, emocionalno povezali s onime što im je bilo najbliskije.

Te se godine, međutim, dogodilo još nešto vrlo značajno za Hollywood. Sjedinjene Američke Države su za predsjednika izabrale Donalda Trumpa, čovjeka ponekih radikalnih i iznimno glasnih stajališta po pitanju rasnih manjina, osobito u vezi imigranata iz Meksika. S obzirom na 99-postotnu lijevu političku orijentaciju šoubiz industrije, mišljenje javnosti itekako se odrazilo na poteze unutar Akademije. Trump je te godine postavio zabranu ulaska u SAD svim stanovnicima nekih bliskoistočnih država uključujući i Iran, koji je tada bio nominiran za najbolji strani film (Trgovački putnik redatelja Asghara Farhadija). Iako je film odličan, Farhadi je već imao Oscara od nekoliko godina ranije (sjajni Rastanak) te je glavni favorit u toj kategoriji bio njemački Toni Erdmann redateljice Maren Ade, za kojeg se očekivalo da će odnijeti pobjedu. Pa ipak, glasači su osjetili potrebu da dodatno iskažu nezadovoljstvo Trumpovom politikom izabirući upravo iranski film kao laureata.

Otpor Hollywooda spram Trumpa osobito se osjetio prošle i ove godine kad se nominacijama favoriziraju meksički filmovi i redatelji. Prošle godine je tako dominirao prosječni Oblik vode (The Shape of Water) meksičkog redatelja Guillerma del Tora, za animirani film je dobio Pixarov Coco, o meksičkom dječaku, a počasnog Oscara je dobio Alejandro Iñárritu za svoj čudesni projekt virtualne stvarnosti Carne y Arena, o meksičkim imigrantima.

Ove, pak, godine najviše nominacija ima meksički film Roma, redatelja Alfonsa Cuarona, koji je glavni favorit u gotovo svim kategorijama. Iako vizualno i narativno snažan uradak (ne i remek-djelo), vrlo je upitno bi li Roma bila toliko favorizirana na Oscarima da nije nove injekcije glasača koje je dovela Boone Isaacs te da nije Trump na vlasti.

Ovako svaki od osam tisuća uglavnom lijevo orijentiranih Akademijinih članova osjeća da može dati malen obol javnom mnijenju, upravo kroz dodjeljivanje nominacija i samih Oscara. Isto tako je i Black Panther nominiran za najbolji film i, umjetnički gledano, previše drugih kategorija. Pa ipak, film je imao strahovit društveno-kulturološki utjecaj u SAD-u, postavši prvi superherojski blockbuster s praktički kompletnom crnačkom postavom, a u kinima je zaradio 1.3 milijarde dolara te je Akademija u sadašnjem sastavu jednostavno osjećala potrebu da to i nagradi.

Sve su to razlozi zbog kojih bi mnogi rekli da su Oscari politička nagrada i da je to sve politika, a donekle bi se tako doista i moglo protumačiti. Akademija je, međutim, unatoč svemu, najveća i najdemokratskija umjetnička organizacija na svijetu. Sa svojim golemim glasačkim tijelom od osam tisuća članova, od kojih je većina dobila Oscare ili barem bila nominirana za iste – te iako često spora i troma po pitanju nekih akcija i reakcija, nerijetko kritizirana zbog određenih odluka vezanih uz samu dodjelu Oscara, pa naposljetku i vječno propitkivana zbog toga tko je ustvari trebao dobiti zlatni kipić, a tko nije, ili tko je trebao biti nominiran, a tko nije – ona je tijekom devedeset godina postojanja i djelovanja uvijek težila razvitku, napretku, očuvanju vrijednosti, kako u umjetnosti, tako i u samom društvu.

Na kraju krajeva, percepcija umjetnosti uvijek je osobna i individualna te baš nikada neće biti društveno homogena. Osim toga, korijen najvećih izazova s kojima se bori šoubiznis ne leži u Oscarima, nego u mnogo ranijim fazama stvaranja i djelovanja, poput toga da golemu većinu filmske industrije čine muškarci.

S jedne strane, činjenice su da je samo jedna žena u povijesti dobila Oscara za režiju (Kathryn Bigelow za The Hurt Locker), samo dvije žene za originalnu glazbu (Rachel Portman za film Emma i Anne Dudley za Skidajte se do kraja/The Full Monty), nijedna žena za kameru i tako dalje.

Profimedia

Profimedia

Katherine Bigelow jedina je redateljica nagrađena Oscarom za režiju

S druge strane, iako se spomenutim kategorijama, odnosno, profesijama doista bave većinom muškarci, također je činjenica da postoji iznimno velik broj sjajnih redateljica, skladateljica, direktorica fotografije ili dizajnerica zvuka koje jednostavno ne uspijevaju ostvariti proboj u zasluženoj mjeri, prvenstveno u angažmanima, a naposljetku i do samih značajnih nagrada, što je krivnja koju treba svaliti prvenstveno na filmska studija i producente, a tek potom na Akademiju.

A što se biračke politike tiče, odnosno, biračkog politikantstva, ono se mnogo više može uvidjeti na dodjelama festivalskih nagrada u, primjerice, Cannesu, Veneciji ili Berlinu gdje djeluju jednokratni žiriji koje čine nekoliko osoba. Marketing, PR i, naposljetku najvažnije, lobiranje prisutno je u apsolutno svakom aspektu promocije filma ne bi li isti, zaslužno ili ne, dobio što prestižnije nagrade, što opet dovodi do lakšeg umrežavanja i mogućnosti za financiranje idućih projekata i tako dalje.

Cijeli taj fenomen svakako zaslužuje zaseban članak, osobito o nevjerojatnim i malo poznatim lobističkim metodama svojevremeno najvećeg, a danas posrnulog i ozloglašenog producenta Harveyja Weinsteina, ali i mnogih drugih filmskih moćnika.

U međuvremenu, 24. veljače slavit ćemo demokraciju Akademije i s osobitim zanimanjem pratiti presedane koji će se dogoditi te zbog kojih ćemo se izbora veseliti, a zbog kojih nervirati.

Piše: Ozren K. Glaser, skladatelj filmske i kazališne glazbe. Od većih projekata radio je kao izvršni savjetnik za glazbu na filmu “The Reader” za kojeg je Kate Winslet dobila Oscara za najbolju žensku ulogu, koordinator produkcije na južnoafričkom filmu “U-Carmen eKhayelitsha” koji je dobio Zlatnog medvjeda za najbolji film na filmskom festivalu u Berlinu te kao skladatelj na brojnim predstavama u zagrebačkom HNK-u, ITD-u, Trešnji i drugim kazališnim kućama i filmovima.

Other themes from same category

FILMSKA GLAZBA I FESTIVALI

Ispunite kviz

Kviz

Upoznajte uslugu

Usluga